Fokus






From the lymbic depths

Essays

07.07.2021

Maida Gruden

                  Serijom slika From the limbic depths Ana Knežević se nakon deset godina vraća mediju slikarstva. Taj povratak u sebe uključuje preispitivanje samog čina vraćanja, zaokruženje jednog ciklusa, gde se povratak ukazuje  kao novi početak  kroz uspostavljanje veze sa starim, a ponovni susret sa slikarstvom obeležen je novim uvidima. Novo, koje proizvodi razliku u činu povratka, proizlazi iz desetogodišnjeg iskustva Ane Knežević u kreiranju prostornih instalacija kojima je umetnica, upotrebom svetlosti, često i zvuka, na različite načine, uspevala da aktivira potencijale prostora/praznine kroz suptilnu interakciju i sintezu unutrašnjeg, emocionalnog, spiritualnog prostora i spoljašnjeg, datog, materijalnog, senzibilišući posmatrača/posetioca ka transcendiranju svakodnevnog i poznatog.

                  Reč je o slikama kvadratnog oblika, različitih veličina, promišljenih numeričkih odnosa, koji u prostoru galerije formiraju tri diptiha, tri triptiha i dekaptih. Svako platno može stajati zasebno, sa sopstvenim poljem delovanja i autonomijom, ali ona kroz grupisanje u galerijskom prostoru, formiraju ritmičnu postavku koja i sama dobija status instalacije. Kao u svetlosnim instalacijama Ane Knežević i ovde egzistira  pročišćeni  ritam zasnovan  na dinamičnoj  simetriji. Pomerena simetrija aktivira pokret u okviru polja u kome se ostvaruje: od kvadrata slike do celokupne postavke i izložbenog prostora. Ritam poseduje jasni takt ali i strukturu sa potencijalom rekombinacije, gde je ostavljena mogućnost za varijacije nastale zamenom mesta ili okretanjem platna. Celina se može posmatrati i kao osobena slagalica u kojoj je bitno uspostaviti  kontakt kroz dodir bojenih polja i graničnih linija koje zrače poput svetlosnog  dijagrama, kroz održavanje  pokreta  koji se prenosi iz jednog platna u drugo i utiče na pojedinačne frekvencije i opštu vibraciju horizontalnog toka celine. Takođe, može se reći da osim vizuelnog ova serija nosi i osobenu auditivnu karakteristiku, poput vidljivog zapisa transponovanog  zvuka. Prostor, koji figurira kroz aktiviranje  praznine u prostornim  instalacijama,  ovde se prenosi na dvodimenzionalnu  površinu kroz ritam i veličinu platna, odnose i superponiranje boja, karakteristike materijalnog nanosa i proces slikanja.

                  Gradivnu supstancu slika iz serije From the limbic depths čine četiri plave boje: azurna plava i violet blue za podslikavanje podloge, ultramarine i pruska plava za slikanje. Poznato je da se kroz istoriju plava boja simbolički poistovećivala sa nematerijalnim,  transcendentnim sferama, sa prostranstvom neba, unutrašnjim dubinama, specifičnom aktivnom prazninom punom potencijalnosti.  Krenuvši od ovog uvida, kao glavne vodilje, Ana Knežević uzima u obzir i datu materijalnost boje, koju u slojevitim namazima koristi kao sredstvo koncentrisanog procesa u kome je bitno stvoriti prazninu unutar svog bića i tek se onda, kao u performativnom činu, prepustiti isključivo slikanju, nanošenju boja. Na taj način, gest postaje vidljiv i u suptilnim varijacijama obeležava osobenost svake pojedinačne slike, od kojih neke na prvi pogled mogu izgledati potpuno identične. Veza materijalnog i nematerijalnog, traga i raspoloženja, događaja i vidljive transponovane situacije, ponovo nas odvodi u sferu intuitivnog i emotivnog, na šta direktno ukazuje naziv serije From the limbic depths, iz limbičkih dubina, što po rečima umetnice predstavlja početnu tačku u procesu stvaranja ovih slika. Limbičke strukture nervnog sistema u neuronauci se još nazivaju i emocionalnim  mozgom koji vrši funkciju  pamćenja, učenja i emotivnog doživljavanja.  Činjenica da je tokom evolucije iz ovih limbičkih oblasti nastao neokorteks ili misleći mozak,  govori  o tome da je emocionalni  mozak postojao mnogo pre racionalnog. Emocionalni centri u kojima je upisan i kontakt sa evolucionim precima, imaju izuzetnu moć da utiču na funkcionisanje preostalog dela mozga, uključujući i centre za mišljenje, na taj način dobijajući status kognitivno nesvesnog, emotivnog sećanja. Limbički  mozak takođe  posreduje  i emotivno reaguje kod muzike, intonacije govora i metafora, simbola i umetničkih dela, a rad na nivou limbičkog sistema pomaže osobi da promeni svoja emocionalna stanja.

                  U ovoj povezanosti emotivnog i racionalnog leži potencijal  njihove višedimenzionalne komunikacije. Osvešćivanjem emocionalnih struktura koje su memorisane i uspostavljene poput naizgled nepromenljivih  matrica moguće je preoblikovati  i rekombinovati  dispoziciju  koja uslovljava  ponašanje,  pogled i dejstvovanje čoveka u materijalnom okruženju, uspostaviti komunikaciju sa svetom na sasvim novom planu. Kreiranje slobodnog prostora u postojećim spojevima, poništavanje dimenzije vremena, makar i u kratkim intervalima, nudi novo shvatanje slobode i odgovornosti. To može delovati kao vrlo apstraktno putovanje, ali ono nije ništa manje snažno, opipljivo i oslobađajuće.  Ono angažuje upravo svojstva koja prepoznajemo u slikama Ane Knežević: koncentraciju, meditaciju, rekombinaciju, fleksibilnost, delanje, pokret, dinamičnu ravnotežu, slobodni prostor, novu svetlost, nematerijalnost i čulnost. Kao da nam poručuju: zamisli da si umetnik i da će tvoj život biti tvoje remek-delo.