Fokus






Fotografija izlazi iz vladavine četke, palete i štafelaja

Essays

07.07.2021

Slavko Timotijević

                  Izdvajanje jedne posebne sobe sa fotografijama koje su zabeležile prve performanse, činjenja kako ih definiše Vladan Radovanović ili hepeninge i akcije, kao prve stručne definicije aktivnosti umetnika u vremensko prostornom sledu, motivisano  je potrebom da se afirmiše umetnički govor koji je nastajao i razvijao se u skučenom prostoru između dve, naizgled suprostavljene hegemonističke struje, socijalističkog realizma i socijalističkog  modernizma.

                  Istražujući valjanost pretpostavke da je fotografija  u osnovi savremene umetnosti i da se upravo kroz ovaj medij razvija najkompleksnija vizuelna, mentalna i operativna  diskurzivnost, pokušao  sam da identifikujem,  ostavljajući  ovaj put nadrealistička iskustva  po strani,  one  prve  primere  u posleratnoj umetnosti koji nedvosmisleno opravdavaju tu pretpostavku. I sa zadovoljstvom mogu da konstatujem da postoji  dovoljno  primera  iz spektra  različitih  kontekstualnih i operativnih postupaka koji omogućavaju da ovo istraživanje bude relevantno. Tako je moguće utvrditi, a to se na ovoj izložbi i vidi, stratešku transformaciju statusa fotografije od dokumenta  u rad.  A to uključuje novi i posebni status autorske fotogafije objavljivane u dnevnim novinama i magazinima. Sve radove na ovoj izložbi povezuje jasna svest autora o potrebi da svoja činjenja, performanse, šegačenja, akcije ili hepeninge, kao i značajne društvene  događaje  zabeleži  promišljenim objektivom fotoaparata.

                  Iz današnje perspektive potpuno je jasno da pionirski radovi Vladana Radovanovića, posebno rad Fijo – tan – bl, kao i radovi iz ciklusa Mini projekti izvedeni  u toku 1957/58. godine, reprezentuju  najranije  postupke umetničkog delovanja, i izvan domaćih okvira, u kojima su sintetizovane mentalna, vizuelna i telesna (performativna) umetnička namera.

                  Nekako u isto vreme, stotinak kilometara dalje, bez analitičke premise kakvu neguje Radovanović, ali sa aktivističkom energijom grupa Dei Leči (Bora Vitorac i Dragan Pavlov), ponekad ludički, ponekad konceptualno, a ponekad subverzivno sprovodi program inicijalnog performansa, kako ga je definisao Vujica Rešin Tucić, i sve to beleže fotografski.

                  Delovanje Tomislava Peterneka, umetnika fotožurnalilstičke provenijencije, sve češće ulazi u fokus interesa  muzejskih  institucija i kolekcionara. Pojedine njegove fotografije, a ovde predstavljamo četiri, imaju paradigmatski status budući da u sebi sadrže višeslojna značenja superiornog, ali i tegobnog socijalizma.

                  Ekipa A3 (Ekipa  za Akciju i Anonimnu Atrakciju) 1970. godine izvela je hepening u javnom prostoru (Kalemegdan). To je jedna od prvih urbanih umetničkih akcija u osvit snažnog pokreta konceptualne umetnosti, koja u smislu dezinformacija i izmišljenih parametara ima veze sa kontrakulturnim bumom koji su proizveli montipajtonovci s jedne strane, te nove teatarske i umetničke prakse sa druge strane.

Performans AXIOMI, Zoran Popović je izveo u novootvorenom Studentskom kulturnom centru, 1972. Ovaj rad objedinjuje zvuk (muziku), performans (izvođenje u određenom  vremenski  ograničenom  periodu),  slajd projekciju  i set grafičkih otisaka. Na taj način Aksiomi predstavljaju prvi multimedijalni rad nove epohe.

                  Miško Šuvaković u svom radu Određenje vizuelne strukture I – IV, afirmiše procesualnost i analitičnost kao pretpostavke  nastajanja  dela,  gde su sam čin ređanja fotografskih  sekvenci i semantička definicija rada bitniji od zabeleženog procesa.

                  Rad Nenada Bračića predstavlja simbiozu različitih postupaka (fotografisanje, montaža, fotografisanje, retuš) i značenja (predstavljanje umetnika kroz autoportret i umetnički eksponat). U isto vreme i ovaj rad ukazuje na činjenicu da umetnici slične vokacije na kraju proizvode veoma slične ideje. (Dei leči/Dragan Pavlov – Spomenik; Vladan Radovanovič  – Rukovanje eksponata; Nenad Bračić: Portret – umetnik u prostoru.

                  Anica Vučetić je prevashodno umetnica performansa i video performansa gde fotografski kadrovi iz performansa ili video instalacije funkcionišu kao radovi koji u izložbenoj i medijskoj komunikaciji reprezentuju praizvođenje (videti DEI LEČI – Radovi, izdanje autora i Muzej Savremene umetnosti Vojvodine, 2015).